Претражи овај блог

понедељак, 26. март 2018.

Dilan Dog #132: U službi haosa



Nemam dovoljno reči hvale za ovu epizodu. Pomerila me je kao najbolje epizode iz "Dnevnikovog" vremena izvanredno osmišljenom i vođenom pričom. Omažira meni najdražu epizodu DD-a, "Njujork, Njujork" (u starom prevodu), a plejada asocijacija i omaža na popularnu kulturu uvlači čitaoca u dijalog sa stripom i samim sobom, budeći ushićenje ravno onome koje smo verujem svi osećali kao deca kada bismo u stripu nabasali na nešto što inače volimo.

Priča je ne samo aktuelna, već i angažovana i izuzetno snažna kritika svetskog poretka, konzumerizma, kolonijalizma i kapitalizma. Epilog epizode, sadržan u poslednje dve stranice, izuzetno je jak i učinkovit.

Ponavljam, za priču nemam dovoljno reči hvale.


Omaži poznatim ličnostima popularne i gikovske kulture ne izostaju. Naravno, Gordon Remzi i Alan Mur su vizuelno prepoznatljivi likovi, iako promenjenih imena (premda u Remzijevom slučaju ime ni u jednom trenutku ne saznajemo), ali Rekioni je u ovoj epizodi predstavio čitaocima i arhetipski lik telohraniteljke-sekretarice po imenu Elizabet Mun, inače vrlo poznatoj spisateljici naučne i epske fantastike, čiji je lik ratnice Paksenarion po izgledu veoma sličan glavnom ženskom liku u ovoj epizodi.

Možda grešim, ali slutim da nas u Dilanovoj budućnosti čeka svojevrsni emotivni konflikt između tople Ranije i arijevske Elizabet. Čudilo bi me da Rekioni ne iskoristi taj dualitet za ispredanje novih angažovanih storija. No, to ćemo videti.

Nekoliko stranica posvećenih očito Alanu Muru završavaju se ne samo pomenutim omažom epizodi u kojoj Dilan upoznaje Lavkrafta, već i omažom Marvelovom Kirbiju, kao i kratkim kursem iz magije haosa i uopšte su toliko nabijene ezoterijom i okultnom simbolikom da u potpunosti nadomešćuju relativnu nebitnost natprirodnih elemenata u prethodne tri epizode. 

Ne samo po tome, ali "U službi haosa" i po tome stoji rame uz rame s najboljim epizodama iz osamdesetih.

Ostavljajući sporedne likove po strani, "U službi haosa" je svakako najznačajniji po uvođenju novog glavnog negativca u Dilanov život, famoznog Džona Gousta, koji očito predstavlja svojevrsnog antibetmena, milijardera koji svoje bogatstvo i uticaj koristi za širenje zla po svetu.

Goust je crtan kao nešto mlađi i hipsterastiji Elajdža Snou iz "Planetarija", a predstavljen kao oličenje konzumerizma i pomame za tehnologijom, te sinteza Eplove estetike i Guglove sveprisutnosti, skupa pretočenih u krajnje zlo savremenog doba, neizbežno i neizostavno čak i iz junakovog života - što je predstavljeno Dilanovom epopejom s mobilnim telefonom i njegovim konačnim prihvatanjem te đavolje naprave pred kraj epizode.

Mada inače ne obraćam previše pažnje na crtež, moram napomenuti da ne pamtim bolje nacrtanu epizodu "Dilana Doga". Crtež vuče na najbolje radove Džona Kasadeja i uopšte više podseća na probrane naslove DC ili Image Comicsa nego na ono što bismo očekivali od Bonelija.

Zaista, svaka čast i autorima ovog stripa, ali i Veselom četvrtku na objavljivanju ovog naslova.

Ne mogu a da ne pomenem odličan prevod i adaptaciju, kao i sjajan uvodnik iz pera Marka Šelića, koji se čita kao najbolji književni esej.

5/5 i Nightflier's Seal of Approval

уторак, 20. март 2018.

Grim Dawn - Shadows of Midnights Past, a homebrew RPG campaign

U četvrtak u klubu C22 pokrećem novu rpg kampanju, koristeći modifikovani Pathfinder 1e sistem. Koga bude zanimalo, na blogu će imati prilike da pročita šta se sve dešavalo u kampanji.



1101. godina Četvrtog doba
Granica Movrije i Nordosta, podno Prokletija
Rano proleće

Godinu dana po okončanju Aglarondskog rata, kraljevstvo Aglarond i okolna vojvodstva i kneževine samo su pustoš spržena činima i opustošena hordama neupokojenih i htonskog nakota koje su navrle iz podzemlja predvođene Izgubljenima i sravnile sa zemljom jednu od najbogatijih i po broju stanovnika najvećih ljudskih zemalja u Srednjozemlju (Midlands). Aglarond je sada poharana ničija zemlja koja se proteže između Šume šapata i Maglenih planina, a povremeno je preleću patuljački cepelini iz Orinora i njemu potčinjenih gradova dok vilovnjački izviđači tumaraju i do sto milja daleko od granica svoje šume, budno se starajući da posledice razornih čini i živih oružja Izgubljenih ostanu što dalje od spaljenih rubova ranjene šume.


Iako daleko od istočnih Krajina, Aglarondski rat je ostavio posledice i na njih. Varingija se bezmalo ispraznila kada je visoki kralj poveo svoje jarlove i njihove sledbenike u pomoć najsevernijem vojvodstvu Aglaronda, a mreža plemenskih i porodičnih veza kojom su Krajine uvezane dovela je do toga da za Varingijom pođe i Movrija, a čak su i veštičje vladarke Tarota ispraznile svoja kotilišta i poslale goblinske vojske u boj protiv mračne vojske Htonovih sledbenika. Najzapadnija od svih Krajina, zemlja La, poslala je nekoliko svojih pograničnih klanova dok je erl od Nordosta lično predvodio probrani odred svojih opričnika u napadima na uporišta Izgubljenih i njihovih slugu.
Rat je trajao deset godina, a Krajine su se praznile kako su sposobni za rat odlazili, a ostajala samo nejač. U nekoliko navrata orgarimska – naročito Trolkrvni – pokušavala su da kroz za ljude neprohodne planinske klisure napadnu La i Varingiju i premda im je pošlo za rukom da poharaju nekoliko sela i manjih gradova, pokazalo se da je čak i krajička nejač tvrd orah.

Razjedinjena Imperija u Aglarondskom ratu gotovo i da nije učestvovala, mimo sanduka zlata kojim je Elitna garda Trona plaćala raznorazne plaćenike iz svih krajeva Norgira, pa i mimo njega, što naravno nije bilo po voljim gotovo nijednom od princepsa. Devetorica od tih kraljevima ravnim vladarima deset pokrajina Imperije donelo je zajednički proglas, što je bio događaj bez presedana, kojima su svim ranovima zabranili učestvovanje u sukobima, kako bi izbegli čak i mogućnost da jedno od neizmerno vrednih jonskih sečiva bude izgubljena ili padne u ruke htonitima. Tirovi, vojno plemstvo Imerije, učestvovali su u Aglaronskom ratu ali mahom kao najamnici. Naravno, Davorijan Bezemljaš, deseti princeps, borio se sa svojim jonskim sečivom vazda u prvim redovima. 

Rat je ostavio brojne posledice po zemlje oko Aglaronda. Visoki kralj Varingije je poginuo u borbama i novi nije izabran, što je plahovite Varjage dovelo do ruba krvavog građanskog rata. Zverjaci (Beastfolk), koji su se na početku rata pojavili kao živo oružje Izgubljenih, morali su da budu prihvaćeni kao bića po svemu ravna ljudima i drugim razumnim stvorovima, pod pretnjom odmazde vilin-dvora. Zverjaci su u međuvremenu raširili kako Krajinama tako i južnim delom Norgira, dok su drakonijani zauzeli delove Aglaronda, namereni da osnuju sopstveni grad, na poprilično snebivanje i omrazu ljudskih zemalja istočno od Maglenih planina.

Za to vreme, u pograničnom području između Movrije i najmanje Krajine, grofovije Nordost, stvari nisu nimalo ružičaste. Dobar deo movrijskog plemstva izginuo je tokom rata, vladar zemlje, veliki vojvoda Stavrije IV, u poznoj je starosti i dvorjani kažu da se bezmalo svakoga jutra budi razgovarajući sa svojim precima, kao da ih gleda u oči. 

Tri frakcije na movrijskom dvoru bore se za prevlast i nasleđe prestola i sablje velikog vojvode: knez Karlo, vojvodin praunuk, kojeg podržava princeps Aleksijus; nadbiskup Aurel, poglavar septimske crkve u Movriji i unuk mlađeg brata velikog vojvode, koji je umro pre rata i na kraju vojvodina vanbračna ali priznata kćer Andrada, koja uživa podršku kraljevine Orlat, istočnog suseda Imperije.
Strasti su uzavrele, unutrašnjost zemlje je ispunjena napuštenim plemićkim posedima, a pogranična područja razbojnicima, najamnicima bez gospodara i čudovištima i nepočinstvima zaostalim iz rata ili zverima koje su iskoristile nepažnju Krajišnika da pređu Prokletije sa severa i vršljaju po Krajinama.
U tom ključalom političkom loncu, u dolini reke Malve, koja izvire na Prokletijama i kroz pogranični deo Movrije teče u Nordost, zatičemo omanju družinu najamnika, ratnih veterana, protuva i moguće junaka, kako u sedlima mršavih i isluženih konja ili u izlizanim čizmama, kako ko, služe kao vojna pratnja novom ocu igumanu manastira Svetog Atanasija, Tiboldu...

понедељак, 5. март 2018.

Dilan Dog - Anarhija u Ujedinjenom Kraljevstvu i Dobro došli u Vikedford

Poslednja dva broja "Dilana Doga" u izdanju Veselog četvrtka nekako zaslužuju zajednički osvrt, što nisam ni slutio dok danas nisam pročitao "Vikedford".  U dva uzastopna broja, scenaristi su nam pokazali lice i naličje savremene zapadne civilizacije, odnosno veliki grad i malu varoš (ako već ne selo).

"Anarhija" u širu priču uvodi Blokove naslednike, prikladno nazvanog Tajrona (jer kako bi se crnac drugačije zvao, pa makar u Engleskoj) Karpentera (što je za epizodu koja je u velikoj meri omaž čuvenom filmu režisera Karpentera već malo previše otužno) i narednicu neodređeno islamskog (najverovatnije pakistanskog) porekla Raniju Rakim. Bloka nije lako zameniti - premda (kako ćemo videti u "Vikedfordu") nije da je zanavek otišao iz serijala; čak bi se moglo naslutiti da zapravo dobija na značaju i ima sve više vremena pred kamerama, so to speak - pa stoga odobravam što je u suštini zamenjen dvojcem likova, koji prema Dilanu gaje izrazito antagonistički odnos s jedne (Karpenter) i neutralno-blagonaklon (Rakim) s druge strane.

Nakon Blokovog odlaska u penziju, ova epizoda je trebalo da posluži kao drugi i odlučniji korak u Dilanovom uvođenju u stvaran svet i aktuelni trenutak, sa sve društvenim mrežama, socijalnim raskolima, pa i referencama na savremenu popularnu kulturu. Tako smo u epizodi o Blokovom odlasku u penziju imali strip "Okružen mrtvima" na tabletu, dok u ovoj epizodi u liku Tajrona Karpentera imamo klona drugog londonskog policajca crne puti, inspektora Lutera, sve do dezena njegovog sakoa od tvida. Doduše, Karpenter je malo plahovitiji od Lutera, mora se priznati.

U svakom slučaju, "Anarhija u Ujedinjenom Kraljevstu" već na samom početku predočava da je Dilanovom idiličnom odnosu s bivšim kolegama došao kraj, pa i da su ga godine sustigle - što će on posredno i priznati u razgovoru s Blokom u narednoj epizodi.

U tu matricu se uklapa motiv nemira koji potresaju London i tokom kojih ova epizoda zapravo prerasta u rimejk ne "Lutera" već "Napada na policijsku stanicu 13", međutim upravo na tom delu scenaristin napor donekle biva... nedovoljan, u nedostatku bolje reči.

Bez obzira na to što će se kasnije ispostaviti da su demonstranti vođeni nečim drugim a ne sopstvenim buntom protiv sistema, onako prikazani nemiri jednostavno nisu zamislivi u settingu, da upotrebim tu tako zgodnu srpsku reč, kakav je uštogljeno i ustrojeno Ujedinjeno prebregzitovsko Kraljevstvo, već bi se pre smestili u neku plahovitiju zemlju evropskog juga, kakva je Grčka ili Rumunija.

Stiče se utisak da scenarista baš i nije znao šta će da radi s kritikom zapadnog društva koje zapada u totalitarizam, pa je ceo taj inače pozamašan element stripa prikazao nekako maglovito i neodređeno, bez jasne poruke na kraju, pa neka čitaoci zaključuju svako prema svom nahođenju šta je pisac hteo da kaže. Ne može se čak reći ni da je društveno angažovani deo epizode samo mizanscen koji služi da istakne nove likove u serijalu i nastanak Dilanovog odnosa s njima; očito je da je autor namerio da to ima veću i bitniju ulogu. Samo što u tome nije uspeo.

Ako će čitalac u Srbiji biti ironičan, čak bi se u zaluđenim demonstantima koji naoružani štanglama i dobrom voljom srljaju na policiju samo da bi se prenuli iz opšte manije nakon što Dilan ukloni uzrok njihove opčinjenosti, mogla videti sličnost s nekadašnjim "otporašima" u Srbiji i njihovim buđenjem u postpetooktobarskoj Srbiji.

Enivej, uz sve svoje mane, ova epizoda je pripovedački vrlo solidna, uklapa se i s prethodnom i s narednom i premda joj se čitalac neće nužno vraćati kao nekim klasičnim epizodama "Dilana Doga", odličan je korak u pravom smeru, te stoga i 4/5 kao konačna ocena.

"Dobro došli u Vikedford" je u velikoj meri logičan nastavak "Anarhije", pa čak i počinje sukobom blažeg intenziteta između Karpentera i Dilana.

Dilanova potonja poseta Bloku u mestu koje je odabrao za uživanje u penziji zadržava duh savremenosti zacrtan u "Nikad više, inspektore Blok". U "Nikad više" Dilan prvi put koristi Vikidpediju (mada nije mi jasno zašto na palmtopu i ko je to 2012. još koristio), dok u "Vikedfordu" Blok plaća lokalnog maloletnog delikventa da u suštini gugla, odnosno pretražuje internet, pa se čak i tačno određuje godina u koju je radnja stripa smeštena.

I u ovoj epizodi scenarista pokušava da bude angažovan i da se bavi "sjw" temama, kao što je imigracija, rasizam - pritajeni i otvoreni - ali glavna priča je opet najmanje zanimljiva, jer se lako da svesti na Kingovu rečenicu "zlo se taloži u malim mestima" i uopštenu opasku da su čudovišta ponekad zaista čudovišta, a jedino dogovskije od toga je "pakao su drugi ljudi".

Ključni element "Vikedforda" je zapravo otkrivanje Blokovog punog imena (koje nekim čudom ni njegove kolege u policiji nisu znali; yeah, right, što bi rekla moja baba), iz kojeg proizilazi slatka paralela s njegovim književnim imenjakom, takođe detektivom.

Socijalno angažovani aspekt priče jednako je trapavo i nedosledno izveden kao u "Anarhiji", ali sve u svemu i ova epizoda je zanatski solidna, iako se ni njoj nećemo vraćati, pa je zapravo još jedan korak u novoj epizodičnosti "Dilana Doga", odnosno naglasku na tok šire priče umesto na epizode svaku za sebe.

Shodno tome, opet 4/5 zvezdica.

Na kraju, valja pohvaliti Veseli četvrtak na tome što ćemo se u Vikedford vratiti već u drugom broju "Zlatne serije", koji nas očekuje krajem ovog meseca, a koji je izvorno objavljen u Dylan Dog Magazine n. 1: Nuovo Cinema Wickedford - Il saldo, takođe u martu mesecu, samo 2015. godine.


понедељак, 22. јануар 2018.

Best ov d best za 2017.


Što se mene tiče, 2017. je bila prilično mršava kada je o fantastici reč. Doduše, moram priznati da sam namerno izbegavao većinu hajpovanih romana, iz raznih razloga.

Međutim, čak i naslovi koji bi trebalo da su bili sigurice pokazali su se blago razočaravajućim. Tu pre svega mislim na najbolji roman koji sam prošle godine pročitao, Assassin's Fate by Robin Hob, ali i na poslednji roman u serijalu Fall of Dragons, koji čak nije ni u pet najboljih.

Bez mnogo obrazlaganja kako i zašto, evo pet romana koji su mi prošle godine najviše prijali, a po redosledu kako sam ih pročitao:

The Bear and the Serpent (Echoes of the Fall #2) by Adrian Tchaikovsky

Maniye, child of Wolf and Tiger, has a new soul and a new shape. But as Champion of the Crown of the World, does she represent an opportunity for the North – or a threat? Travelling as a bodyguard to the Southern prince, with her warband of outcasts, she hopes to finally discover her true place in the world.

But if only it was that simple. Tensions rise, and new allies face up to old enemies as civil war threatens to tear the South apart. Royal twins can't share a throne, so one must be chosen. And whoever rules the southern Sun River Nation will hold the fate of the world in their hands. As the protector of one potential heir, Maniye soon finds herself at the eye of a political storm. Yet all the while, an enemy from the most ancient of times prepares for conquest, and could destroy everything in their path…

 


Sins of Empire (Gods of Blood and Powder #1) by Brian McClellan

The young nation of Fatrasta is a turbulent place - a frontier destination for criminals, fortune-hunters, brave settlers, and sorcerers seeking relics of the past. Only the iron will of the lady chancellor and her secret police holds the capital city of Landfall together against the unrest of a suppressed population and the machinations of powerful empires.

The insurrection that threatens Landfall must be purged with wile and force, a task which falls on the shoulders of a spy named Michel Bravis, convicted war hero Ben Styke, and Lady Vlora Flint, a mercenary general with a past as turbulent as Landfall's present.

As loyalties are tested, revealed, and destroyed, a grim specter as old as time has been unearthed in this wild land, and the people of Landfall will soon discover that rebellion is the least of their worries.

Assassin's Fate (The Fitz and The Fool Trilogy #3) by Robin Hobb 

More than twenty years ago, the first epic fantasy novel featuring FitzChivalry Farseer and his mysterious, often maddening friend the Fool struck like a bolt of brilliant lightning. Now New York Times bestselling author Robin Hobb brings to a momentous close the third trilogy featuring these beloved characters in a novel of unsurpassed artistry that is sure to endure as one of the great masterworks of the genre.

Fitz’s young daughter, Bee, has been kidnapped by the Servants, a secret society whose members not only dream of possible futures but use their prophecies to add to their wealth and influence. Bee plays a crucial part in these dreams—but just what part remains uncertain.

As Bee is dragged by her sadistic captors across half the world, Fitz and the Fool, believing her dead, embark on a mission of revenge that will take them to the distant island where the Servants reside—a place the Fool once called home and later called prison. It was a hell the Fool escaped, maimed and blinded, swearing never to return.

For all his injuries, however, the Fool is not as helpless as he seems. He is a dreamer too, able to shape the future. And though Fitz is no longer the peerless assassin of his youth, he remains a man to be reckoned with—deadly with blades and poison, and adept in Farseer magic. And their goal is simple: to make sure not a single Servant survives their scourge.
 

City of Miracles (The Divine Cities #3) by Robert Jackson Bennett

Revenge. It's something Sigrud je Harkvaldsson is very, very good at. Maybe the only thing.

So when he learns that his oldest friend and ally, former Prime Minister Shara Komayd, has been assassinated, he knows exactly what to do — and that no mortal force can stop him from meting out the suffering Shara's killers deserve.

Yet as Sigrud pursues his quarry with his customary terrifying efficiency, he begins to fear that this battle is an unwinnable one. Because discovering the truth behind Shara's death will require him to take up arms in a secret, decades-long war, face down an angry young god, and unravel the last mysteries of Bulikov, the city of miracles itself. And — perhaps most daunting of all — finally face the truth about his own cursed existence.
 


Blackwing (Ravens' Mark #1) by Ed McDonald 

The republic faces annihilation, despite the vigilance of Galharrow's Blackwings. When a raven tattoo rips itself from his arm to deliver a desperate message, Galharrow and a mysterious noblewoman must investigate a long dead sorcerer's legacy. But there is a conspiracy within the citadel: traitors, flesh-eaters and the ghosts of the wastelands seek to destroy them, but if they cannot solve the ancient wizard's paradox, the Deep Kings will walk the earth again, and all will be lost.
The war with the Eastern Empire ended in stalemate some eighty years ago, thanks to Nall's 'Engine', a wizard-crafted weapon so powerful even the Deep Kings feared it. The strike of the Engine created the Misery - a wasteland full of ghosts and corrupted magic that now forms a No Mans Land along the frontier. But when Galharrow investigates a frontier fortress, he discovers complacency bordering on treason: then the walls are stormed, and the Engine fails to launch. Galharrow only escapes because of the preternatural magical power of the noblewoman he was supposed to be protecting. Together, they race to the capital to unmask the traitors and restore the republic's defences. Far across the Misery a vast army is on the move, as the Empire prepares to call the republic's bluff.
 

понедељак, 15. јануар 2018.

The Nine (Thieves of Fate #1) by Tracy Townsend

In the dark streets of Corma exists a book that writes itself, a book that some would kill for...

Black market courier Rowena Downshire is just trying to pay her mother’s freedom from debtor's prison when an urgent and unexpected delivery leads her face to face with a creature out of nightmares. Rowena escapes with her life, but the strange book she was ordered to deliver is stolen.

The Alchemist knows things few men have lived to tell about, and when Rowena shows up on his doorstep, frightened and empty-handed, he knows better than to turn her away. What he discovers leads him to ask for help from the last man he wants to see—the former mercenary, Anselm Meteron.

Across town, Reverend Phillip Chalmers awakes in a cell, bloodied and bruised, facing a creature twice his size. Translating the stolen book may be his only hope for survival; however, he soon realizes the book may be a fabled text written by the Creator Himself, tracking the nine human subjects of His Grand Experiment. In the wrong hands, it could mean the end of humanity.

Rowena and her companions become the target of conspirators who seek to use the book for their own ends. But how can this unlikely team be sure who the enemy is when they can barely trust each other? And what will happen when the book reveals a secret no human was meant to know?


Znam da je neka knjiga ne samo vredna pažnje već i lako moguće jedna od najboljih knjiga tekuće izdavačke godine kada počnem da razmišljam kako bih preveo neke rečenice ili pojmove dok je čitam.

To mi se dešava vrlo retko - možda u slučaju 10% pročitanih knjiga godišnje, ali ta zapitanost je gotovo uvek pitanje trenutka, određene rečenice, lika u knjizi. U slučaju The Nine taj poriv me je držao tokom dobrane dve trećine celokupnog teksta.

Nažalost, ovu knjigu nikada neću prevoditi, niti će se ona pojaviti u nečijem drugom prevodu na našem tržištu. Jednostavno, suviše je uvrnuta.

Pod ovim nisam mislio ni na zaplet, ni na spisateljičin stil, već doslovce na (pod)žanr u koji bih smestio ovaj naslov. Od svega što savremena fantazija nudi, The Nine se najviše uklapa u međe koje je postavio Čajna Mjevil sa svojom "Stanicom Perdido" i potonjim delima smeštenim u njen svet.

Trejsi Taunzend vrhunski barata rečima i vidi se na delu da se njeno školovanje isplatilo (diploma i master iz kreativnog pisanja). Njen svet titra između neoviktorijanskog stimpanka, urbane fantastike ali i angažovane naučne fantastike usmerene na kritiku kolonijalizma, kapitalizma i organizovane kako religije tako i nauke u službi ideologije. U suštini, "Ošenz 11" sa teškim primesama socijalizma.

Taunzendova štiklira bezmalo sve aktuelno sošel džastis kućice, pa su tako likovi relativno diversifikovani, jakih ženskih likova ima čak i više nego muških i zapravo nema nijednog lika koji nije bitan za radnju. Ton romana koketira s estetikom grimdarka, koja je inače kao stvorena (pun intende) za stimpank a autorka ne preza od Martinovskog odnosa makar prema sporednim likovima.

Roman je u suštini jednostavne radnje, ograničen na jedan grad, tako da širi svet samo naslućujemo - ali to što vidimo obećava veličanstvenost spisateljičine vizije. Odluka da se ograniči na usko pripovedačko polje svakako je išla na ruku romanu-prvencu, ali vrlo je očito da je ova priča predviđena da raste i da se razvija.

U osnovi kriminalističko-zaverenička priča, radnja The Nine ne trpi od preveliko razotkrivanja, pa neću ni pokušavati da izbegavam spojlere i nutkam čitaoce na čitanje nuđenjem pojedinosti iz radnje romana. Mislim da je dovoljno da kažem kako je ovo možda najimpresivniji prvenac koji sam video u poslednjih nekoliko godina - iako vrlo neuklopljen u savremen marketinško-trgovačke trendove u izdavaštvu fantastike, zbog čega ga samo još više cenim.

4/5 ali i Nightflier's Seal of Approval.

петак, 12. јануар 2018.

Nikad više, inspektore Blok - Dilan Dog #129 (#338)

Posetioci knjižara, bilo opipljivih bilo virtuelnih, često imaju prilike da nabasaju na naslove koji prate formu "Život posle...", a umesto te tri tačke dolaze "tridesete", "četrdesete", "smrti" i tako dalje i tako redom. Kombinacije su beskonačne. I jednako besmislene. Ponekad mi se čini da bi ta rečenica trebalo da glasi "Život posle detinjstva", ma koliko ono trajalo, a valjda svakome traje drugačije.

U neku ruku, ova epizoda označava i kraj detinjstva Dilana Doga, kraj osamdesetih, kraj zlatnog doba.

Naravno, konsenzus je da se zlatno doba "Dilana Doga" okončalo epizodom 100, ali ono što važi za ediciju možda ne važi za njenog protagonistu. A možda ni za čitaoce.

Čitaoci "Doga" su specifična sorta ljudi, posebnog mentaliteta i senzibila. Više nego ma koji drugi sloj društva, doživljavam ih poslednjim i možda najautentičnijim krikom generacije X, naročito na području "regiona" (da ne kažem, vilajeta). To su vam oni što su nosili teksas jakne, slušali Balaševića i Flojde, zaglavili negde u '88. kao VHS kaseta u plejeru. Večni tragači za onim ushićenjem prvog poljupca, prvog gledanja Star Warsa, prve pročitane epizode "Dilana Doga", poklonici Kastanede i Danikena, čitaoci Klarka i Herberta, potajni degustatori Tolkina u opskurnom vremenu između "Nolitovog" i "Ezoterijinog" izdanja, između koliko-toliko uređene zemlje i razuzrane piraterije.

Iako mlađi od te ekipe, rođen u pretposlednjem hropcu godine kada je umro Tito, ni ja ne mogu da pobegnem iz tog kraja osamdesetih, valjda zato što ih predobro pamtim. Kao i mnogima, to je i meni zlatno doba, samo što svi mi kolektivno nismo dočekali taj famozni stoti broj, već zaglavili na 59. Da je makar bio 69.

Moje redovno čitanje DD-a a i drugih stripova prestalo je s prestankom osnovne škole. S polaskom na fakultet počeo sam da se srećem s nekim novim izdanjima "Dilana Doga", što piratskim, što hrvatskim, ali do pojave "Veselog četvrtka" na našem izdavačkom nebu nisam se ozbiljno vraćao ovom stripu, pa ni domaćim publikacijama, iako sam ne samo učestvovao u njihovom stvaranju, već i uredno kupovao.

Enivej, te epizode koje su mi povremeno padale šaka bile su kao ponovni susret sa starim znancem, koji se promenio bezmalo do neprepoznatljivosti, ali opet ne dovoljno, a istovremeno ostao isti i u međuvremenu ustajao i ubuđao se dok sam ja otišao negde dalje, jureći za nekim novim svežijim i blistavijim "frendovima".

I tako do ovog broja. 


Paola Barbato je napisala najbolji dijalog koji sam ja u "Dilanu Dogu" u životu pročitao. Duhovit, vispren i pametan, zaista je poslovičan dašak svežeg vazduha u dugo zatvorenoj sobi s teškim draperijama navučenim na balkonske prozore, u šta se DD pretvorio. Zaplet kao zaplet nije ništa posebno, osim koketiranja s "Disksvetom" i raznoraznim drugim franšizama koje su ranije rabile tu ideju, ali poslednjih nekoliko stranica stripa tu staru ideju, sada već razvučenu kao premalo maslaca preko previše hleba (brownie svakome ko prepozna citat) okreće naglavačke i pretvara u vrlo jasnu poruku da je vreme za novi početak, ma koliko to otrcano zvučalo, da se nakupilo posla koji valja završiti i da je dosta više ponavljanja starih grešaka i vreme da se naprave neke nove.

Za trista i kusur epizoda jednog evropskog stripa, puna kapa.

Ovo čitanje nije donelo ushićenje prvog poljupca, supernove prvog orgazma, kafansko divljanje sa starim prijateljem. Ovo je slučajni usputni susret sa osobom koju retko viđate jer vas je život odveo drugim bogazama, propraćen dijalogom:
"Kakav si mi, matori?"
"E, da znaš da sam dobar."
I onda sledi klimanje glavom i razilaženje svako na svoju stranu, ali sa nagonskim dubokim poimanjem da se za mesec dana garant viđate na kafi.

понедељак, 8. јануар 2018.

Sedmica prva, leta gospodnjeg 2018-

Nakon vrlo dugo vremena, novi post na blogu.

Razlozi odsustvovanja su brojni, kao i razlozi za povratak pisanju, pa ni ne moramo o njima. Glavno je to da će u ovoj godini na ovom parčetu interneta najmanje jednom nedeljno osvanuti novi tekst. Svakog ponedeljka kompilacija mojih prikaza s Goodreadsa, a možda i nešto između, što po formatu ili temi nije prikladno za tu društvenu mrežu.

Početak godine vrlo je intenzivan, ponajviše zbog gusto zbijenih praznika, ali i zbog porodično-društvenih obaveza, koje ne ostavljaju mnogo vremena ni prostora za čitanje.

Zato sam u sedmici za nama overio dva naslova, jedan pročitao a od jednog digao ruke. Evo i utisaka:

Ironclads by Adrian Tchaikovsky

Scions have no limits. Scions do not die. And Scions do not disappear.


Sergeant Ted Regan has a problem. A son of one of the great corporate families, a Scion, has gone missing at the front. He should have been protected by his Ironclad – the lethal battle suits that make the Scions masters of war – but something has gone catastrophically wrong.

Now Regan and his men, ill equipped and demoralised, must go behind enemy lines, find the missing Scion, and uncover how his suit failed. Is there a new Ironclad-killer out there? And how are common soldiers lacking the protection afforded the rich supposed to survive the battlefield of tomorrow?


Skorašnji dobitnik prestižne nagrade koja nosi ime počivšeg Artura Klarka, Adrijan Čajkovski, ovim kratkim delom pokazao se možda najvećom novom uzdanicom naučne fantastike, možda i više nego romanom za koji je zapravo nagrađen.

U 200 stranica u tvrdom povezu, Čajkovski je na vrlo savremen način obradio antiratni motiv, ali je pružio i hirurški preciznu kritiku novog kapitalizma, libertarijanskog maspoka koji sve više uzima maha u SAD, pa i socijalizam u njegovoj evropskoj iteraciji. Na izvestan način, Ironclads je ono što bi se dobilo spajanjem Haldemanovog "Večitog rata" i Hajnlajnovih "Vojnika zvezdanog broda". Na stranu ekstremna filmičnost ove novele, ona za promenu vidno nije pisana s tom ambicijom, budući da je društvena kritika koja izbija iz bezmalo svake rečenice čini potpuno neprikladnom za ma koju publiku osim eventualno kineske.

S druge strane, ovo je izvanredno delo za sve poklonike militarističke fantastike, bilo naučnog bilo fantazijskog predznaka. Ovakav spoj neprekidne akcije, društvene angažovanosti i vrhunskog kvaliteta pisanja ne pamtim da sam skoro čitao. Da se razumemo, Čajkovski nije književni virtouz kakav je recimo Gregori, ali se u petnaestak romana i zbirki izveštio do majstorstva, a uspeo da zadrži dušu u onome što piše, za razliku od nekih možda i poznatijih žanrovskih pisaca.

Ironclads je dragulj od početka do kraja, a ostavlja taman dovoljno nedorečenosti da čitalac istovremeno zaželi da čita još, ali i da još više i jače poželi da pisac nikada više ne napiše ništa u tom svetu, niti nedajbože nastavak, kako ne bi pokvario izuzetan utisak.

Ovo ne samo da vredi 5 zvezdica, već je i prvi naslov za vrlo dugo vremena koji će poneti Nightflier's Seal of Approval.


The Court of Broken Knives by Anna Smith Spark  

They’ve finally looked at the graveyard of our Empire with open eyes. They’re fools and madmen and like the art of war. And their children go hungry while we piss gold and jewels into the dust.

In the richest empire the world has ever known, the city of Sorlost has always stood, eternal and unconquered. But in a city of dreams governed by an imposturous Emperor, decadence has become the true ruler, and has blinded its inhabitants to their vulnerability. The empire is on the verge of invasion – and only one man can see it.

Haunted by dreams of the empire’s demise, Orhan Emmereth has decided to act. On his orders, a company of soldiers cross the desert to reach the city. Once they enter the Palace, they have one mission: kill the Emperor, then all those who remain. Only from ashes can a new empire be built.

The company is a group of good, ordinary soldiers, for whom this is a mission like any other. But the strange boy Marith who walks among them is no ordinary soldier. Marching on Sorlost, Marith thinks he is running away from the past which haunts him. But in the Golden City, his destiny awaits him – beautiful, bloody, and more terrible than anyone could have foreseen.


  Odustao sam nakon pedeset stranica, ali i to je bilo sasvim dovoljno da ocenim kako ovaj naslov nije za mene, a pride ga ne bih ni preporučio - makar nikome ko deli moj čitalački ukus.

No, iako sam pročitao svega pedesetak stranica ovog romana, on ipak zaslužuje da se o njemu napiše nešto više od pukog "dnf".

Ana Smit Spark je čitave prošle godine bila u središtu vrlo intenzivne marketinške kampanje svog izdavača, koja je u meni pobudila izvesnu (sada već opravdanu) zebnju. Naime, ova spisateljica je proglašena za Queen of Grimdark i pre nego što je njen prvenac objavljen. Očito je da je njen izdavač ciljao na publiku Džoa Aberkrombija i Marka Lorensa, pa se i poslužio varijantom strategije kojom se i Aberkrombi služio kada je počinjao karijeru, tačnije naprasnim i ničim opravdanim "vidite me kako sam ja meni najkulj" hvalisanjem. Smitovoj se mora odati priznanje na tome što je to očito bila zamisao i kampanja njenog izdavača, dok je Aberkrombi opet sasvim očito sam smislio svoj Lord Grimdark nadimak, ali muka je u tome što je Aberkrombi svoje hvastanje opravdao. Ana Smit Spark... ne baš.

Šta je po sredi? Teško je reći, pa otud i ovoliki komentar o knjizi koju nisam čestito ni započeo, a verovatno će mi biti potrebno više vremena da ga završim nego što sam izdvojio za čitanje tih nekoliko poglavlja.

Nadasve, žena izvanredno piše. Kvalitet njene proze je vrlo postojan i ne opada ispod "izvrsnog", premda ni ne raste do "izvanrednog". Bogatstvo rečnika joj je za svaku pohvalu, pa sam čak i nakon pročitanog mora mastila ispisanog na engleskom jeziku morao da se jednom prilikom latim rečnika. Njen književni izraz je vrlo snažan, prepoznatljiv i lirski, pomalo nalik pisanju Arundati Roj, recimo, ali sklon meandriranju i lutanju kao što je to slučaj s Eriksonom u njegovoj poznoj fazi.

Tu i jeste problem - baš kao kod Eriksona od Toll the Hounds, a naročito u "Karkanasu", to meandriranje je nečitko. U tih prvih pedesetak stranica vidi se krajnja nesposobnost autora da postavi zaplet, pa se tako čitavo delo čita kao jedan beskrajni pismeni zadatak na neku melanholičnu temu, tipa "Jesen u mojoj ulici".

Roman jeste grimdark u pogledu atmosfere, opisa prljavštine i ljudske bede, ali sve to remete trenuci neuverljivosti, među kojima se najviše ističe hvatanje vrana da bi se jele. Postoji razlog zašto se strvinari ne jedu, a to nisu čak ni moguće boleštine koje prenose - već izuzetno grozan ukus njihovog mesa.

Kao što rekoh, did not finish at 12%